Ne pišem dugo jer ništa lepo nije protrčalo pored mene. Svi smo zatrpani „novom normalnošću“ koju su ljudi svesno prisvojili a nastavili da žive u prošlosti. Ja ne mogu tako. Još mozga imam, još dve ruke i dve noge, oči,uši.

Svi se sećaju nečega lepog kroz gustu maglu planete koja jedva diše a neprestano budni strepe. Strah je predjelo koje je svima servirano kao najbolje  na meniju. Čak i ako volimo nešto drugo ipak biramo da se zagrcnemo gorkim ukusima lažno isforsiranog jela konobara koji nam uporno ponovlja da je to „specijalitet kuće“.

Ne možete sa nekadašnjom nonšalancijom da poručite malo ljubljenjenja, grljenja, spontanog smejanja.

Nekome su nestale slike: boja, mora, planina, slatkog ukusa pod jezikom. Četiri zida su najbolji prijatelji jer sakrivaju sve nedostatke našeg bića.

Nema borbe, napustili smo sebe, bližnje i ovu zemlju.

Ja se lečim ispijajući čaše vina  ponavljajući onu staru Arsenovu pesmu:

….Ja neću imati s kim ostati mlad ako svi ostarite,

i ta će mi mladost teško pasti . .

A bit će ipak da ste vi u pravu,

jer sam sam na ovoj obali

koju ste napustili

i predali bezvoljno . .

 

A ponovo počinje kiša,

kao sto već kiši u listopadu na otocima . .

More od olova

i nebo od borova . .

Udaljeni glasovi koji se miješaju . .

Glas prijatelja, roda, brata, majke . . .

Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu

i nestalo je svjetla s tom bjelinom

 

Još malo šetnje uz more

i gotovo . . .

Ne daj se,….

Predhodna Priča