Bila je to nedelja promenljivog vremena: malo sunce, malo oblaci. Temperatura – božanstvena, 23 stepena.
Dok svi kukaju kako je previše kiše, ja sam našla razlog da se radujem pravom proleću. Sve manje poznajem ljude koji se raduju – pa bilo čemu.
A samo da se setim kako mi je pokojna stara majka bila radosna kad nađe neku kvalitetnu vunicu. Sestra i ja smo bile retke koje su imale jedinstveni fazon vunenog stajlinga u benetonovim bojama.
Ciklama je tad bila baš šiz.
Moja mama, a i naša baka, i ostatak što ženske, a što i muške familije je uvek bio u pokretu. Uvek su bili nasmejani, zadovoljni i srećni: popodnevnom šetnjom, pekemzom, ajvarom, uređenjem bašte, vožnjom bicikle, izletima. Radosni su bili i kad su patili; baš kao kavi „beli cigani“.
Ovoj idili falila je još samo mečka Božana da kompletira sliku opšteg veselja gde se svi kao ludi vrte u krug…. Tuče pesma veselica:

Meet me in the crowd, people, people
Throw your love around, love me, love me
Take it into town, happy, happy
Put it in the ground where the flowers grow
Gold and silver shine

Shiny happy people holding hands
Shiny happy people holding hands
Shiny happy people laughing
U svakom radovanju,  nađe se po neki kamečić koji me žulji u patikama, baš kao i u toj šetnji.

Juče beše nedelja. Zima je trajala predugo pa je šetalište bilo preplavljeno ljudima.
Moja pasa radosno maše repom, sve se onako šepuri, prilazi raznima da se ogrebe za maženje.
Da ne bi njega, nikad ne bih primetila koliko je bilo lepog mladog sveta.
Obradovala sam se što je lepota zimskog selfija izašla u prirodu, na svetlost dana da je i drugi vide.
SVI SU BILI LEPI….I SVI SU BILI SAMI!
Užas, nisam videla ni jedan par da je prošao držeći se za ruke, ni ono kad su su zagrljeni – njegova ruka preko njenog ramena a njena oko njegovog struka, ma ni držanje za male prstiće. NIŠTA.
Kako lepo da drži lepo kada su čista konkurencija oko skupljanja bodova?
Da li je lepota samo samo slika divljenja isfrustrirane kraljice u ogledalu sa onim čuvenim pitanjem: „Ogledalce, ogledalce moje, najlepši na svetu ko je?“
Ta zla kraljica je imala ogledalce i samoljublje…i bila je SAMA.
Danas neke princeze i prinčevi imaju uvek dostupnu sliku sebe sa sve kamerom za ulepšavanje, niko im zapravo i ne treba. Oni su online skupljači perja. SAMI SU.
Prvi put osećam takav animozitet prema mojoj omiljenoj pesmi: Ljepe žene prolaze kroz grad….ja na uglu stojim sasvim sam….Duda, duda, duda ZAKAJ ME NE ZOVEŠ? …..

Dok se Barki brčka u Dunavu, uhvatim krajičkom oka i nešto malo prirode koja proletnjim kaskavim hodom prošeta pored mene.
Prava lepota ruši pravila jer je puna nesavršenosti i do izbezumljenja privlačna…. Zato ona nikad nije usamljena.

Predhodna Priča
Sledeća Priča